Select Page

Safet Mavrić – Ćako je, pripremajući se za Mont Everest provodio puno vremena na planini Hajla, koja se nalazi blizu Rožaja, na granici između Crne Gore i Kosova. Bio je iskusni jugoslovenski planinar. 6. januara 1997. godine, popeo se na vrh Hajle, sa dva druga, i kao i obično htio da fotografiše, napravio je korak unazad i propao kroz snijegom pokriven greben na vrhu. Našli su njegovo tijelo sjutra dan. Za svojih 40 godina kad je poginuo, napravio je uspone vrijedne divljenja – Aconcagua – 6962 m, Elbrus – 5,642 m, stigao blizu vrha Cho Oyu – 8201 m, i Annapurna IV – 7,525 m). Hajla je bila njegov dom.

Od tada svake godine u januaru se organizuje zimski uspon na Hajlu. To je najmasovniji zimski uspon u regionu. Prošle godine je prvih dvadeset planinara od dvesta koji su krenuli propalo kroz lavinu, ali srećom su bili nepovrijeđeni. Ove godine je bilo skoro 300. Mi smo išli dan posle, kroz proprćeni snijeg. Memorijalni uspon počinje od Bandžova (Brahim brijeg, 1479 m), koji je oko 10 kilometara daleko od Rožaja, do planinarskog doma Grope i nastavlja do vrha. Vrh Hajle je na 2403 metara nadmorske visine.

Bandzov Brahim brijeg

Prvi put sam popela Hajlu u septembru prošle godine i to je bio jedan od ljepših vikenda u mom životu. Uspon je bio lagan, opuštajući i društvo je bilo fenomenalno. Smijali smo se kao ludi. Spavali smo u Gropama i jeli najbolji krompir sa sirom i paradajzom koji sam probala u životu, sve zahvaljujući divnim domaćinima. Uspon je bio kratak, svega par sati. Sjećam se kako smo hodali kroz polja bora krivulja, i borovnica, i kako smo završili dan smijući se jedni drugima zato što su nam lica i zubi bili zamazani borovnicama. Sjećam se kako sam presrećna skoro pretrčavala greben koji je na visini od oko 2400 metara, nošena ljetnjim povjetarcem uz osjećaj koji je najbliže osjećaju letenja.

dwarf mountain pine

Uspon zimi nema nikakve sličnosti sa ljetnjim usponom na Hajlu. Priroda je potpuno drugačija, bor krivulj je prekriven snijegom, što smo zaključili tek kad smo počeli da propadamo kroz snijeg u bor, odozgo. Bor krivulj je visok oko 2 metra. Toliko je bio dubok snijeg. Šetnja po grebenu je više bilo spoticanje kroz mećavu, gdje je bilo toliko hladno na -16 stepeni da smo skoro plakali za svojim smrznutim prstima, jer smo, naravno, povadili telefone da se slikamo, i skinuli smo rukavice.

Hajla memorijalna ploča

Naš vodič Danilo nam je ispričao priču o tome kako je Ćako poginuo, kako je izgubio tlo pod nogama i pokazao nam njegovu memorijalnu ploču. To je bio dobar način da nas drži podalje od litice. Na raznim planinarenjima smo često gledali memorijalne ploče, ali ova je iz nekog razloga ostavila poseban utisak na mene. Nije to bilo čak ni žaljenje za njim. Više sam osjećala poštovanje prema tome ko je Ćako bio i šta je postigao. Osjećala sam kao da mu je planina dala nešto što mnogi ljudi nikad ne osjete.

Nemojte me shvatiti pogrešno. Slažem se sa Sir Edmund Hillary (prvi je popeo Mont Everest 1953.godine zajedno sa šerpasom Tenzing Norgay, i izgubio skoro sve svoje prste) kad je rekao: “Ljudski život je mnogo važniji od uspona na vrh planine.” On je isto rekao i “Nije planina to što je pobjeđujemo, nego same sebe.”

Zašto se penjemo?

Na silasku sa Hajle počeli smo da pričamo o tome zašto se penjemo, najviše što smo bili iznenađeni da smo to odradili tako “lako”. Neki od nas su bili bolesni jer smo se prejeli noć prije, neki su još bili mamurni od svadbe dan prije, ali ipak…svi smo se popeli. Ipak je to preko 900 metara uspona (visinske razlike), bilo je hladno, i maglovito. Većinu vremena smo vidjeli samo beskrajnu bjelinu. Ali svi smo bili presrećni. Dakle, zašto se penjemo, uprokos opasnostima, bolu u nogama, kratkom dahu i lupanju srca u usponu, i bolu u koljenima pri silasku, i opet se na kraju osjećamo kao da je bilo lako? Nina je dala lijep opis kako smo se osjećali ovdje. A možda Nejc Zaplotnik ima dobar odgovor:

Planine su mi dale ono što su ljudi u gradovima odavno izgubili… Hiljadama godina ljudi su morali da se prilagode prirodi, iz koje su izvlačili snagu i život. Sad se, pak, očekuje da živimo mirnim, sjedećim, životom, svaki dan. Mi zaboravljamo da uprkos svim mašinama i zgradama, svi smo mi djelovi prirode. Duboko u sebi nosim živote i smrti milenijuma. Ali oni mi nisu teški. Oni mi daju snagu koju ni ja nikad nisam uspio do kraja da iskoristim. Vatra gori u meni i ja znam samo dva načina da je obuzdam: da nastavim daje gutam ili da dozvolim sebi da me spali.”

A možda su ove male pobjede koje postižemo snagom uma i nogu, način da se osjećamo dobro za sebe zato što smo prevazišli svoje lične granice.

hajla, montenegro

Photo credit: Filip Ivanovic, Elmina Premtic

Guide: Danilo Ivanovic, Montenegro Guide

Natasa

Natasa

author

Natasa is an avid hiker, but still discovering herself and the world of hiking. This blog is a place where she shares her thoughts of the mountains.

An economist by education, Natasa is the chief marketing officer of Domain.ME, the international tech company that operates the internet domain “.ME.” She's spent her entire career at the intersection of airline, banking, social media, leadership and technology, and is constantly trying to figure out the secret to being in three different places at the same time.

%d bloggers like this: