Select Page

Probudila sam se u ponoć. Glava pulsira. Ne mogu da vjerujem da mi je prevruće. Ttrenutno sam u airbnb smještaju u selu u dolini Aoste u Alpima. Znam da je ponoć jer je crkveno zvono u blizini udarilo 12 puta. Sanjala sam da se penjem i da je svaki korak bol, noge me bole, pluća me bole, teško dišem, srce mi prosto vrišti i stalno ponavljam sebi “ja ovo ne mogu”,”ja ovo ne mogu”,”ja ovo ne mogu” i hodam i sa svakim korakom izgovaram “ja ovo ne mogu” i to polako postaje molitva, pjesma, i riječi postaju samo šum, pjesma bez značenja. 12 puta “ja ovo ne mogu”. Zvono se ponovo oglašava. Ja ne spavam. Biću mrtva umorna sjutra kad ustanem i krenem na uspon na planinu mog života. Na Alpe. Na Gran Paradiso. I sjutra veče treba da spavam na putu prema vrhu u planinarskom domu sa još 20 ljudi u sobi, koji će da hrču. Divota.

Krenuli smo iz Crne Gore prije dva dana, nas troje, čudna grupica. Dva muškarca, i ja,srednjovječna žena koja dobija tumačenja da je ovo što radi, ova potreba da se penje, kriza srednjih godina. Naša grupica ima i “duhovnog vođu”, osobu koja nije mogla s nama, a željela je. “Duhovni vođa” je zabrinut, i stalno nas savjetuje iz daljine, tako da je nekako duhom s nama. Zovemo sebe i RGB grupa, jer je ispalo da su boje naše opreme crvena, zelena plava (red, green & blue).

Ujutro smo se spakovali i krenuli na planinu. Krenuli smo iz Valsavarenche. Imala sam osjećaj da mi je ruksak težak 100 kila. Leđa su me boljela pri podizanju ruksaka. Razmišljala sam što da izbacim i kako da ga olakšam, ali onda, ovakva kakva sam, shvatila sam da ću se samo naviknuti na težinu. Čim smo izašli iz auta, onako natovareni i teški, počela sam da poskakujem i da jedva čekam da krenemo. Imamo samo 5 kilometara za večeras. Biću ok.

Nisam bila ok. Ruksak je bio pretežak. Mrzjela sam svakog planinara kojeg smo sreli usput jer su svi bili prijatni i nasmijani, svi su se javljali sa “buona sera” i “bonjour”, a ja nisam mogla ni da otpozdraim jer sam se borila za vazduh hodajući uzbrdo. Na 2735 metara nadmorske visine naišli smo na planinarski dom Vittorio Emanuele II. Zgodno ga italijani zovu rifuggio, englezi refuge – liči mi kao da stvarno služi za nas izbjegle. Okolina je sva u kamenu, ogromnim gomilama velikog kamena, koje izgledaju kao da ih je neko, neki titan, bacio tamo. Nema trave. Nema drveća. Samo kamen i nešto snijega u daljini. I zvuk vode. Tope se glečeri. Bila sam mrtva umorna i samo sam se nadala da ću moći da spavam. U planinarskom domu.

Naravno da nisam spavala. Bilo je hrkanja oko mene i bila sam budna pola noći. Ali sam isto bila i jako nestrpljiva da počnemo sa usponom. Popila sam kapućino ujutro. Bio je divan. Kako može kapućino da bude dobar, a nemaju tuš? Oslobodila sam se nekih stvari iz ruksaka i sve je bilo spremno za uspon. Popećemo se preko gomile kamena i preko njega do snijega u daljini.

U ovakvim danima se oslanjam samo na instikte. Pokušavam da uživam u svakom udahu, svakom koraku, svakoj misli. Kao da sam veliki satelitski tanjir koji skuplja dobre vibracije i prikuplja ih kao dobru energiju. I hodam, ponekad prva u grupi, ponekad poslednja, uvijek boreći se za vazduh. Kamen me i dalje okružuje, ali mi se penjemo i prosto osjećam da smo sve bliži cilju. U pojedinim trenucima imala sam osjećaj da širim krila i da sam jako blizu toga da poletim. Cilj je Gran Paradiso. Možda bi bilo dovoljno da nešto nazovete Paradiso.

I onda odjednom eto ga. Velika stijena na desnoj strani sa koje visi konop. Polako smo se, jedno po jedno popeli uz konop, uradili par fotografija i spustili se. Dok sam čekala njih dvojicu da se spuste, Danilo mi je prišao i predao mi cepin (mala sjekira za snijeg) i rekao: “Bravo mala! Zaslužila si ovaj cepin. Tvoj je.” U stvari ga je “duhovni vođa” poslao kao poklon. U tom trenutku sam počela da plačem. Na svu sreću nosila sam crne naočare za sunce tako da niko nije mogao da me vidi. Ali sam plakala. Suze radosnice. Ne znam zašto, valjda olakšanje, ponos, radost. Znam da zvučim kao emocionalni raspad, i znam da ne znam zašto sve ovo radim, ali ja sam plakala od sreće. Kad ste posljednji put plakali od sreće? Nisam plakala zato što sam slaba, što sam emotivna ili nježna. Plakala sam zato što sam jaka. Mnogo jača nego nego što sam planirala da budem. Jaka jer znam da mogu da uradim štogod hoću. Plašila sam se da ću se srušiti na planini, a ja sam poletjela.

Povratak je bio lagan, vrijeme se račšistilo, i fotoaparat je odradio sve što u magli na polasku nije mogao da odradi. Posle nekog vremena provedenog tako visoko počneš da cijeniš travu i drveće. Bilo je divno ponovo vidjeti u daljini šumu.

U sljedećih par dana smo planirali da se penjemo na Mon Blan. To nam je u stvari bio i početni cilj. Gran Paradiso je bio samo provjera možemo li. Mogli smo. Posle ovoga sam znala da mogu sve. Pošli smo u Šamoni, jaki i puni samopouzdanja. Lica i usne su nam bili spaljeni od vjetra i sunca, što na neki način predstavlja glavni pečat planinarenja. Kao ponosni ožiljak.

Vrijeme na Mon Blanu je bilo jako loše. Vjetar je na udare bio 60-80 km/h, što samo mogu da zamislim kao vožnju s glavom izvan auta u punoj brzini i spoljnjom temperaturom od 0 stepeni. Neka, hvala. Raspravljali smo se tri sata da li da idemo ili ne ali nas je onda kiša i još gora prognoza natjerala da odlučimo. Pokupili smo se i krenuli kući prije nego što smo planirali, prilično razočarani. U povratku smo uglavnom ćutali što nimalo nije ličilo na otpjevani i nasmijani dolazak prošle nedelje.

Sad, ipak, kad pregledam fotografije podsjećam sebe gdje sam bila, i kako sam se snažnom osjećala. Lako se sjetim suza radosnica. Osjećam sam se kao da sam se družila sa titanima Gran Paradisa koji su nasložili sve one gomile kamenja. A titani Mon Blana će biti moji prijatelji sljedeće godine.

Ovaj post se prvi put pojavio na blogu moje majke na engleskom ovdje: http://montenegro-for.me/2017/08/climbing-gran-paradiso/

Natasa

Natasa

author

Nataša je opčinjena planinarenjem, iako je tek počela sa otkrivanjem sebe u planini i upoznavanjem svijeta planinarenja. Ovaj blog je mjesto gdje planira da piše o svojim mislima o planini i šetnji.

Ekonomista po profesiji, Nataša je marketing direktor kompanije Domain.ME, međunarodne tehničke kompanije koja upravlja internet domenom “.ME.” Provela je karijeru na raskrsnici avijacije, bankarstva, društvenih mreža, liderstva i tehnologije. Stalno pokušava da nađe način da bude na tri mjesta u isto vrijeme.

%d bloggers like this: