Select Page

Rumija – more, jezero i planine, sve na jednom mjestu

by | okt 18, 2017 | planine

Izgleda prikladno da započnem svoj prvi blogpost kuckajući na telefonu, na vrhu planine odakle može da se vidi Jadransko more i Skadarsko jezero. Planina je Rumija, na jugu Crne Gore, sjeverno od Bara. Daleko se naziru moje drage Prokletije, planinski vijenac koji se širi istočnom Crnom Gorom, sjevernom Albanijom i južnom Srbijom. Već su pokrivene snijegom. Šetačke ture do ovog mjesta obično kreću iz Starog Bara, ali tada vam treba 5 sati da se popnete do vrha Rumije. Mi smo htjeli da vidimo i jezersku stranu pa smo malo skratili put.

Započeli smo uspon na Rumiju sa strane mora, od Ruske crkve sa zlatnim kupolama (nisam ni znala da imamo ovakvu crkvu u Crnoj Gori) koja se nalazi na planinskom prevoju Dobri Do. U stvari se radi o manastiru Sveti Sergej Radonješki, čudotvorac. Do tamo smo došli starim kamionom kojim prevoze drva i to samo zato što nas je vozač vidio u autobusu koji se prilino mučio na uskom putu. Ovaj neobični prevoz u stvari opisuje i ovu divljinu i nedostupnost terena ali i prijateljski nastrojene i gostoprimljive ljude koji žive u ovom kraju, i koji apsolutno nemaju problema da ponude prevoz grupi od 15 ljudi. Popeli smo se na kamion srećni kao djeca.

Uspon je bio nekih 600 metara razlike u nadmorskoj visini, od puta do vrha, u samo 2.2 kilometara (sa visine od 970 metara na 1595 metara). Teren je težak i strm, kamenit i obrastao u žbunje. Samo mogu da pretpostavim kako je ovdje vruće tokom ljeta. Nakon oko 400 metara penjanja stigli smo na novi planiniski prevoj, odakle smo prvi put mogli da vidimo jezero. Ono što mi je posebno privuklo pažnju je razlika u boji vode jezera u odnosu na boju mora. Jedan od članova tima, koji je inače profesionalni fotograf je objasnio ovaj fenomen različitim vremenskim uslovima iznad jezera i iznad mora: vjetar je prilično jak iznad jezera. Zato vodena površina jezera nema refleksije i čini se da je čudno zelena. Svaki dan naučiš nešto ;).

View on Skadar lake from Rumija

 

O počecima

Imam tu izraženu slabost kad počnem da se penjem, i tada samo razmišljam o odustajanju, kako mi je teško i kako se više nikad neću vratiti na planinu. I onda dođem blizu vrha i skoro da počnem da letim. To mi se desilo i ovog puta. Kad smo se približili vrhu, skoro da sam trčala na sve četiri poslednji dio strmog uspona. Ne znam zašto mi se to dešava ali nikako da se pripremim na to. Izgleda i da slabo učim iz iskustva. Planinarenje iz mene izvlači svakakve vrste emocija, od totalnog očaja i slabosti na početku, do krajnjeg oduševljenja i neizmjerne snage kad se primaknem vrhu. I onda me taj osjećaj sa vrha prati kad silazim s planine i nekoliko dana posle. Zato valjda idem ponovo na planinu sljedeće nedelje, samo što, naravno, zaboravim na onu slabost s početka.

Ckrva na vrhu

Kad se približiš vrhu, možeš da vidiš na vrhu malecnu, metalnu crkvu, bijelu sa crvenim krovom. To je čuvena crkva Svete Trojice, koja je postavljena tu 2005. vojnim helikopterom tadašnje Srbije i Crne Gore. Zvuči interesantno ali priča o tom planinskom vrhu je u stvari mnogo zanimljivija. Radi se o mjestu sa hiljadu-godišnjom tradicijom. Tu se godinama donosi krst Svetog Jovana Vladimira, na dan svete Trojice, koji je obično krajem maja. Ono što je posebno je da krst iznose ljudi iz tri različite religije – pravoslavci, katolici i muslimani.

Sveti Jovan Vladimir je bio vladar Duklje (jedno od prošlih imena koje se koristilo za Crnu Goru) od oko 1000. godine do 1016. U to vrijeme hrišćanstvo još uvijek nije bilo podijeljeno na istočno i zapadno i ova tradicija u stvari predstavlja jedinstvo religija ovog regiona. Vladimir je bio jako poštovan vladar u svoje vrijeme, ne samo u Duklji nego i u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj. Jedna od najromantičnijih priča Crne Gore je upravo o njemu i njegovoj ženi Kosari, koja je bila ćerka Bugarskog cara Samuila. Njihova ljubav je procvjetala kad je Bugarska vojska uhvatila Vladimira i dovela ga na dvor Samuila. Vladimiru je kasnije dodato ime Jovan i često se prikazuje kao sveti Jovan, za odrubljenom glavom u rukama, jer je ubijen tako što mu je glava otkinuta, kao i svetom Jovanu.

Kad smo se popeli na vrh, jedna strana crkvice je bila zaleđena, iako je tek rani oktobar, i mogli smo da čujemo komadiće leda kako se otapaju i padaju. Obavili smo obavezno fotografisanje i tonu selfija na vrhu. U jednom trenutku komadić leda se otkačio i udario u zvono crkve. Postoje te neke crkve na planinskim vrhovima, koje stoje kao posebni spomenici kulture i potrebe čovjeka da bude bliže bogu, ali nisam mogla da osjetim to i sa ovom crkvom. Možda zbog sve politike koja se razvila oko podizanja crkve, ili zato što je od metala, mada ni činjenica da je donešena tu helikopterom ne pomaže. Izgledala mi je prazno i napušteno.

 

Silazak

Bilo je vjetrovito kad smo počeli da se spuštamo u pravcu Skadarskog jezera. Uz to smo još ušli i u sijenku, pa je bilo prilično hladno. Obično je silazak lakši i ne toliko zahtjevan kao uspon, ali ovog puta bilo je drugačije.

Sreli smo grupu drugih planinara koji su se peli gore i ljubazno smo se pozdravili. Među njima su bili neki ljudi koje sam znala iz nekih drugih životnih priča. Ono što mi je u tom trenutku sinulo je da ih u stvari više znam sa Facebooka i Instagrama i da smo se “sprijateljili” ko zna kad ali da je stvarna povezanost došla tek kad smo primijetili da svi volimo planinarnje. Pozdravili smo se kao stari prijatelji.

Čim smo počeli da silazimo ušli smo u šumu koja je imala jasne ožiljke od ljetnjih vatri. Još uvijek se osjećao miris izgorele šume i lišća. Zemlja koja je u stvari bila gomila suvog lišća sad je je bila gomila pepela, nakvašena i jako teška za hodanje, mekana i klizava. Čizme su nam propadale u tamnu podlogu i u kombinaciji sa osjećajem da je ovdje gorelo ljetos spustili smo prilično tužni. Bili smo skroz blatnjavi i prljavi kad smo izašli iz šume. Kao što je i uobičajeno u ovom predjelu, dio šetnje je bio po kamenitom terenu i kroz žbunje, gdje suštinski moraš da skačeš s kamena na kamen. Markacije su prilično isprane pa se u toj jednoličnosti možeš lako izgubiti. Ali znali smo da samo treba da stignemo do sela, pa su starinske kuće u daljini bile divan cilj.

Šuma kestenja

Posle tri sata silaženja i 1150 metara u visinskoj razlici (gdje smo prešli samo 4.5 kilometra) ušli smo u selo Gornja Briska sa najvećim drvetom kestena koje sam u životu vidjela. Bilo je polu trulo, ali većina grana je i dalje nosila velike čupave kestene. Šuma kestena oko sela je izgledala kao iz bajke. Mi smo, naravno čekajući ekipu da se skupi skupljali popadale kestene.

Jedini razgovor u toku naše vožnje nazad bio je razmjena recepata za pripremanje kestena.

Natasa

Natasa

author

Nataša je opčinjena planinarenjem, iako je tek počela sa otkrivanjem sebe u planini i upoznavanjem svijeta planinarenja. Ovaj blog je mjesto gdje planira da piše o svojim mislima o planini i šetnji.

Ekonomista po profesiji, Nataša je marketing direktor kompanije Domain.ME, međunarodne tehničke kompanije koja upravlja internet domenom “.ME.” Provela je karijeru na raskrsnici avijacije, bankarstva, društvenih mreža, liderstva i tehnologije. Stalno pokušava da nađe način da bude na tri mjesta u isto vrijeme.

 

%d bloggers like this: