Select Page

Ni sam ne znam koliko sam puta bio na ovoj, kako je nazivam zavičajnoj planini, ali mi je osjećaj isti kao kada sam prvi put preko vrha planine ugledao ambis koji je dijelio Treskavac i Šilu, one nepristupačne stijene nad katunom koje su ulivale strahopoštovanje. Koliko puta sam gledao u odsječen vrh Treskavca po kome je ova planina dobila ime, i pokušavao svih onih ljeta u Brskutu u dokolici da otkrijem tu „misteriju“ – koji je davni događaj prouzrokovao da se dio planinske kape obruši i stvori kilometarsku kamenu lavinu? Narod je na to pitanje našao odgovor u legendi. Ja? Još uvijek nisam.

Polazak

Ovog puta ne polazimo iz katuna slikovitog naziva Guzovalja, već sa suprotne strane planine, od katuna Bljuštura. Ostaci požara od prošle godine kazuju o strahovitim posledicama ljudskog nemara prema prirodi. Prate nas apokaliptične slike uništene prirode, spaljene zemlje, šume, odronjenog kamenja.

Krećemo se ka katunu Momonjevo. Velika grupa. Preko 45 planinara. Sa lijeve strane Voćeška planina, na kojoj se negdje duboko u šumi nalazi izvor ili kladenac kako ga je narod nazivao. Prije par godina sam bio na tom izvoru. Tada sam čuo priču o nekadašnjem surovom životu ovdašnjeg naroda koji je topio snijeg iz okolnih pećina da bi dobio vodu, ako bi izvor bio daleko. Prolazimo kroz Grope.

Bukumirsko groblje

Pred nama neuobičajena slika u kamenom planinskom prostranstvu – Bukumirsko groblje.

U staro vrijeme, kiljani (kamenje karakterističnog oblika visine oko metar, pobodeno u zemlju) su označavali mjesto nečijeg stradanja. Po legendi, tu su Bukumiri pobijeni u međusobnom okršaju. To kamenje je poslednji tihi svedok tajne nestanka jednog naroda. Mjesto gdje se završava istorija Bukumira a počinje legenda. Narod je takođe pripovijedao da su gomile (tumuli) u blizini Momonjeva predstavljale Bukumirsko groblje. Slušao sam od starih Brskućana da gomile – grobnice starih plemena postoje i u Brskutu, ali to je samo dio priča koje su pokušale da daju odgovor o maglovitoj istoriji ovih krajeva. Legende uglavnom kazuju o tragičnim događajima, kakva je i istorija ovog kraja. Legende naroda kome su i bajke krvave.

Ulazimo u Momonjevo, usamljeno pod snijegom. U daljini na kraju katuna, veliki obli postavljen kamen, koji je po legendi bio rezultat borbe kučkih pastira onog vremena za ljubav jedne vile…

Nastavljamo ka prevoju, odakle se otvara veličanstven pogled ka ostalim kučkim planinama ovjenčanim vječitim ledom i snijegom. Šila, dio Žijeva, dolje ka Guzevalji, gdje su kako se vidi mještani završili zemljane radove…

 

Na vrhu

Fotografisanje na vrhu. Uglavnom nema spontanih fotografija, već skoro do savršenstva uvježbane poze za profile na nekoj od društvenih mreža, spremne za lajkovanje. Pečatiranje i upisivanje u planinarsku svesku. Ti potpisi, poruke, crteži u planinarskim sveskama ostaju duboko sakrivene u planinskim stijenama. Koliko se samo vjetrova, kiša i snjegova prelilo preko tih planinarskih dnevnika ušuškanih u kutije na vrhu planine? Upisujemo se i postajemo dio te čudne istorije, stopljeni sa planinom. Pogled mi luta ka Brskutu. Ispod Planinice, svijet toliko poznat. Jazine, pećina kaluđera Rufima, litice Zagona. Nekada sam maštao o vrhu Treskavca, sad maštam o Brskutu.

Silazak

Sa Treskavca se spuštamo ka Bukumirskom jezeru. Staza dijelom zapuštena što nam pored snijega otežava kretanje. Izlazimo iz šume odakle se prostire pogled na Pasjak i Velji vrh. Idealno mjesto za fotografije. Odmor na jezeru. Dolaskom asfaltnog puta, omogućeno je da se do jezera dodje i običnim automobilima a ne samo terenskim vozilima. Koliko je to dobro, pitanje je koje postavljam sebi odavno.

treskavac

Kako je Bukumirsko jezero dobilo ime

Priča kaže da je u davna vremena ovim krajevima prolazio tajanstveni putnik namjernik. Negdje u planinama, zastao je, i umoran od hoda i žedan, pomolio se Bogu za izvor. Dotakao je svojim štapom stijenu, i tada je iz stijene počeo da izvire jak izvor. Od tog izvora nastao je još jedan, pa još jedan. Putnik namjernik se zahvali Bogu i nastavi put. Od tih izvora koji su se slivali u dolinu, vremenom je nastajalo jezero, skriveno i ušuškano među stjenovitim planinama, na čijim oštrim i strmim vrhovima se vječito bijeli snijeg i led. Jezero koje će tiho svedočiti vjekovima kasnije o borbi Bukumira i anatemnjaka.

Tajanstveni sveti čovjek, bio je Sveti Sava…

U odsjaju tamnozelene vode preslikava se strašni Pasjak ili Kariman kako ga zove narod ovog kraja. Onako gord kao da krije veliku tajnu da se po legendi u nekoj od njegovih dubokih i nepristupačnih pećina krio vođa anatemnjaka. Sa druge strane jezera stoji kamen Bukumira. Još od davnina se ova dva poznanika odmjeravaju, preko jezerske vode gledaju oči u oči.

Prošli put u izvještaju sam pisao o ostavljenom smeću nakon posjete. To je nažalost postala svakodnevica, a kupljenje otpadaka dio ture planinara. I kada sam mislio da me više ništa ne može iznenaditi u šarolikom mentalitetu ovog naroda, ponovo me realnost otrijeznila. U ovom jezeru živi vrsta rijetkog vodenog guštera Triturus alpestris montenegrinus, koga ima na samo nekoliko mjesta u Evropi. Mještani ovdašnjeg kraja su se “dosjetili” da ovo jezero poribe i pored poznate činjenice da riba uništava ovu rijetku vrstu tritona. Znajući ove podatke, ponekad se zapitam ko je u legendi bio predstavnik dobra, a ko zla?

 

Nakon dužeg odmora, napuštamo ovo mjesto legendi starih naroda. Vraćamo se krivudavim putem iza Zagona koji vodi kroz šumu mog djeda. Jasan pogled ka Brskutu, ka jednoj od meni toliko poznatih kuća. Polako su za nama nestajali Torač i sivilo planina. Vrhovi Pasjaka su se gubili u daljini. Pasjaka, čuvara jedne davne tajne…

Nemanja

author

Nemanja Popović, po profesiji pravnik, a u slobodno vrijeme, planinar, istraživač, objavljivani pisac.

Moj omiljeni pisac je zapisao da “vjeruje da svaka priča pronađe onog kome je namijenjena, poput poruke iz dalekih vremena”. Koračajući planinarskim stazama, između kojih se kriju mjesta iz starih priča i legendi, očekujući da će baš mene pronaći priča, koje ću podijeliti na ovom blogu…

%d bloggers like this: