Select Page

U trenutku dok preslažem stvari u hotelskoj sobi hotela u Belaskeu, selu skrivenom duboko u Pirinejima, začulo se zvono i blejanje ovaca i u istom trenutku me obavio miris ovaca. Potpuno me pogubilo i nisam mogla da shvatim gdje se nalazim.

Znaš onaj osjećaj kad ne možeš da povežeš gdje se nalaziš i odakle ti tu? To je sve bilo dan posle poslovne konferencije u Barseloni. To sam jutro provela sa društvom šetajući pješčanom plažom, gackajući u moru. I sad, samo nekoliko sat kasnije, još uvijek istresajući pijesak iz patika, stiže me miris ovaca.

Istrčavam na terasu da provjerim jesam li stvarno u Pirinejima i ne mogu baš da vjerujem svojim očima. Seoska ulica je blokirana ovcama. Pogled se pruža na visoke planine oko sela, sa vrhovima pokrivenim snijegom, a svi niže je obavijeno žutim i crvenim lišćem. U ovom planinarskom svijetu često preskočim prve znake jeseni. Nekako se jesen otkrije iznenada i traje po sekund, tek toliko dok prođemo autom kroz taj visinski predio, sve dok planinski vjetar, dovoljno jak da probije kroz više slojeva jakni koje nosim ne označi dolazak zime.

Penjanje

U 5 ujutro – već se vozimo prema mjestu odakle se kreće, skroz spremni da zaronimo u mrak sa čeonim lampama, naoružani duplim jaknama, cepinima i teškim ruksacima. Tišina je skoro zaglušujuća. Ali noć i nije tako mračna. Puni mjesec izlazi iznad planine. Uvijek sam voljela ove noćne ture u kojima me vodi mjesec, kao nekad kad sam bila dijete. Posle nekih sat šetnje, shvatam da sam u rijetko dobrom raspoloženju za planinarenje. Dišem punim plućima, koračam lagano i misli mi ne lete previše. Nisam još sigurna što će se dešavati kad se popnemo na veće visine, ali o tome ćemo kad dođemo do toga. Ovo je savršen dan za savršenu šetnju.

Počeli smo da planiramo ovu avanturu prije tri mjeseca. Poziv je došao kao rezultat mojih konstantnih postova na facebook i instagram, i u nekom trenutku sam osjetila kao da možda pretjerujem i da ne treba toliko da se hvalim svojim planinarskim dostignućima, i kad je došao poziv nisam mogla da ne pristanem. Iako su ljudi počeli da me povezuju s planinama, to nije ono što ja osjećam kao svoju svakodnevnicu, i nekako sam se osjećala kao lažnjak. Ali nisam ni imala snage da otvoreno pričam o tome. Samo sam počela da se pripremam, da treniram, kvazi treniram, što mi je išlo prilično loše. Ipak sam, s druge strane, znala, da iako se ne pripremim da ja to mogu. Išla sam u planinu i na luđe ture. A onda sam opet htjela da odustanem i otkažem. Svaki dan. Ipak bih rekla sebi da je to odustajanje glupost, da će mi biti žao ako odustanem, i ostavljala odluku za sjutra. I tako iz dana u dan. Ovakva razmišljanja su moji standardni razgovori u glavi. Razum i emocije. Motivacije i odustajanja. Naučila sam da ne pričam o tome, da samo pustim da vrijeme odradi svoju magiju.   

I tako sam se našla ovdje, na 1800 metara nadmorske visine, na šetačkoj turi od 15 kilometara, na putu do najvišeg vrha Pirineja, Aneto 3404 mnv. Nalazim se bogu iza nogu, sa Bobom i Stivom, koje samo znam kao poslovne partnere. I vodičem kojeg sam upoznala sinoć.

Zora, kao i obično donosi dobru energiju, a ovoga puta dodaje pozitivnost na moje već pretjerano srećno lice. Jedino što me nervira je što ne mogu telefonom da uhvatim ovu smirenost, hladnoću, tišinu i snagu. Osjećam se kao da letim. Snijeg počinje da se pojavljuje na oko 2500 mnv i počinje da izgleda kao da gazimo kroz duboku zimu. Vazduh je već ređi, srce mi lupa kao ludo jer je i uspon veći, a disanje je mnogo brže. Ali sam u svemu tome presrećna.

Na Muhamedovom mostu

U trenutku kad vezujemo dereze (krampone), vodič povezuje naše pojaseve konopom i počinje da nas vuče uz planinu brže. Mora da sam bila prespora. Posle 7 sati pješačenja stižemo do zaravnine koja meni izgleda kao vrh, ili kao nešto što liči na vrh, jer se odatle širi fenomenalni pogled na sve strane – sve nijanse plave i zelene, sa ponekim zabijeljenim vrhom. U tom trenutku vodič nam pokazuje greben, gomilu velikog kamenja koja visi nad provalijom, koju treba da pređemo. Iza toga se vidi vrh krsta koji je oznaka pravog vrha – Aneto. Prolazak preko tog grebena je nešto što se najviše dijeli po društvenim mrežama. Ali ni jedan video ne može da objasni osjećaj kad si tamo.

Vodič kaže da treba da pređemo preko grebena sa derezama (kramponima). “Vjerujte kramponima” kaže vodič. Uvijek sam mislila da kramponi, sa svojim čeličnim šiljcima, ne idu dobro sa kamenom. Kramponi su predviđeni da se ukopaju u led i snijeg. Vodič ide prvi, sa konopom, i osigurava ga na prvu veliku stijenu. Objašnjava da moramo da ga pratimo u stopu. “Prati svaki korak” – ponavlja opet. Adrenalin me žestoko drma, ali kao i obično samo pomaže da izoštrim fokus. I ne obraćam pažnju na provaliju ispod sebe. U sljedećem trenutku već sam na vrhu stijene, sa cipelom koja visi u vazduhu i sa dva čelična vrha krampona uglavljenim u pukotini stijene. Stiv me prati u stopu, i kad vidim kuda ide, shvatam da ako Stiv padne pašćemo svi. A onda, kad Bob prolazi, znam – ako padne Bob sigurno padamo svi. Ali nemam straha. Vezana sam za dvojicu muškaraca koje jedva poznajem, posebno u smislu njihove fizičke spretnosti, ali i oni vjeruju meni, i jedan drugome. Vjerujemo kamenu i vjerujemo kramponima.     

Ovaj greben se zove Muhamedov Prolaz. Pitam vodiča da mi objasni ali se on samo smije i ponavlja “Vjeruj kamenu, vjeruj kramponima”. Zvuči kao da treba da vjerujemo nekom bogu dok prolazimo, ali mi vjerujemo jedno drugome, i vodiču. Pokušala sam da razumijem odakle dolazi vjerovanje, ovo osjećanje predavanja života drugome. Odakle dolazi ovaj mir i ova hrabrost? I kako da dođemo do tamo? I je li ova smirenost nešto što mogu da ponesem u svakodnevni život, i pritisak na poslu i u odnosima s ljudima? Ovu smirenost sa kojom mogu da prihvatim štogod da osjećam i da samo nastavim dalje? Čak i kad je na ivici, gdje držim svoju težinu na šiljcima krampona zavučenim u pukotini kamena?

Znaš kako mi kao ljudska vrsta, stalno pokušavamo da objasnimo značenje svega? I koliko god da pokušavam da nazovem, da imenujem moju potrebu za planinom, visinama, i pentranjem…ne mogu. I možda je taj trenutak u kojem visim na grebenu definisao sve kao “štogod. tu je. uživaj”. Isto kao što je ovaj blog nazvan prošetaj-sa-mnom trebao da bude opis mojih šetačkih avantura, a u stvari je postao “šetnja” kroz moje razumijevanje novih izazova i životnih faza kroz koje prolazim.

I tako sam se našla na vrhu Pirineja, gledajući u drugi najviši vrh koji se zove Maladeta, koji me strašno podsjeća na Malavi, drugi najviši vrh Kilmandžara, samo ovog puta, mnogo snažnije, prihvatajući da ne mogu sve da objasnim i prihvatajući život onakvim kakav je.

Silazak

Posle sati i sati provedenih na usponu, izgledalo je kao da je najgore gotovo. Ali posle sat spuštanja, vidni znaci umora su počeli da se pokazuju. Silazak se produžio na dodatnih 7 sati nošenja teškog ruksaka.

Ali priroda Pirineja koja se konačno prikazala u svom punom svijetlu, jer je u dolasku bio mrak, je nevjerovatna toliko da zaboravljamo na bolna koljena. Nailazimo na gromoglasni vodopad i rijeku koja odmah posle vodopada ponire i nestaje. Vodič kaže da izlazi ponovo u Francuskoj. Pojavile su se neke “kokoške”, koje slovenci zovu Snježnik, i koja mijenja boje u odnosu na to gdje se nalazi – bijela za snijeg, siva za kamen. Iznad nas su granitne litice, a ispred se pruža ogromna livada prošarana i ispresijecana rječicama. Lako možeš da zamisliš porodice koje provode vikende ovdje i to me sve podsjeća na ljeta provedena u Sloveniji sa babom i djedom.   

I onda se pojavljuje crveno drvo, pokazujući očigledne znake jeseni koje sam ponovo propustila. I shvatam da je ovo bio posljednji topli dan ove godine, iako je već kraj oktobra. Oblaci se skupljaju iznad naših glava i donose hladno vrijeme i snijeg (sjutra dan je bilo -20 na ovom istom mjestu). U ovom trenutku shvatam smjenu sezona i kako smo mi za naših 14 sati hoda, pošli sa poslovne konferencije i sunčanog dana uskočili u sniježnu zimu vrhova Pirineja, pa uplivali u kišnu, žutu jesen i shvatajući da smo se i mi usput promijenili previše brzo da bismo to osjetili.

Natasa

Natasa

author

Nataša je opčinjena planinarenjem, iako je tek počela sa otkrivanjem sebe u planini i upoznavanjem svijeta planinarenja. Ovaj blog je mjesto gdje planira da piše o svojim mislima o planini i šetnji.

Ekonomista po profesiji, Nataša je marketing direktor kompanije Domain.ME, međunarodne tehničke kompanije koja upravlja internet domenom “.ME.” Provela je karijeru na raskrsnici avijacije, bankarstva, društvenih mreža, liderstva i tehnologije. Stalno pokušava da nađe način da bude na tri mjesta u isto vrijeme.

%d bloggers like this: