Select Page

Gledam kroz prozor aviona dok krstarimo iznad crnogorskih planina. Sunce zalazi. Treba mi malo vremena dok se iz ptičje perspektive orjentišem i shvatim koja planina se proteže ispod, ali onda se pojavi poznata bijela tačka na vrhu planine. Crkva na Rumiji. Odjednom me preplaviše emocije. Prije samo par dana bile smo tamo nas dvije, same, po prvi put bez vodiča.

Sjetila sam se kako su skakavci skakali ispred nas dok smo koračale po travi, zahvalne za tih 50 metara mekše podloge, posle cijelog dana skakutanja po oštrom kamenju Rumije. Kako smo odlučile da idemo, onako kroz šalu, iako smo obje znale da nije šala, sa jezerske strane iako smo znale da je to teža strana. Znale smo da će biti teško, ali smo isto tako znale koliko nam to treba. To je bila borba sa svakodnevnim životom, borba da pokažemo sami sebi da to možemo. Znali smo da nam je potrebno da dokažemo sebi da možemo.

Veliki dio šetnje je bio kroz šumu koja je porasla jača i gušća posle prošlogodišnjih požara. Zemlja između kamenja i drveća je i dalje bila meka i crna i klizava. Dok smo se penjali samo smo razmišljali kako će težak biti povratak i kako ćemo padati i klizati po nizbrdici. Ali smo išli, u tišini, prateći bijelo-crvene krugove na drveću, berući divlje jagode, povremeno se oduševljavajući pogledom i fotografišući jedna drugu.

Težak, vrući vazduh se osjećao kao veliki teret nad glavama, a u pojedinim trenucima smo osjećali kao da plivamo. Čuli su se zrikavci i ništa drugo. Nije bilo druge žive duše. Nas dvije i prigušeni zvuk naših koraka, spor i težak. Imala sam osjećaj da se moje teško disanje čulo s druge strane planine. Znojili smo se boreći se za vazduh. Svakih 10 minuta bi sjele da odmaramo. Ali smo nastavile da hodamo. Kroz šumu, sve više i više i onda smo konačno izašli iz šume i došli na nama omiljeni kameniti teren.

U tom trenutku smo znali da smo se približili vrhu i to nam je dalo neku posebnu vrstu energije. Od te tačke počele smo da skoro trčimo. Nas dvije, koje smo se jedva dovukle do kraja šume, sad smo skakutale s kamena na kamen. Znala sam da mi možemo sve to da istrčimo, bez obzira na vrućinu. Kad smo konačno stigli do prevoja, gdje se morski vazduh ukršta sa jezerskim, pokrivač oblaka se razišao i otvorio kao pozorišne zavjese da pokaže svo veličanstvo svijeta. I onda smo još više ubrzale, bez misli o pauzi i stajanju. Kad smo došli do vrha, i do crkve, one bijele tačke koju sad gledam kroz prozor aviona, osjetili smo se … bestežinski.

Nikad neću zaboraviti kako su se oblaci rolali ispred nas dok je nebo iznad bilo potpuno čisto i plavo; kako smo ležale u sijenci crkve, kako je vjetar s jezera oduvavao oblake i nije im dozvoljavao da pređu prevoj; kako smo hodale tim prevojem, s jedne strane more i ogromni oblaci, koju se kolutaju i prijete, a s druge mirno jezero i čisto nebo; kako si skakutala s kamena na kamen sa iznenadnim napadom energije posle vrelog, dugačkog dana penjanja. U sijenci crkve si mi priznala da si htjela da odustaneš ali da nisi željela da pokvariš moj dan. A ja sam počela da se smijem jer sam i ja htjela da odustanem ali nisam htjela da pokvarim tvoj dan. Nijedna od nas nije bila spremna za ovaj dan i obje smo bile na ivici suza od umora i napora. Obje smo ćutale. Obje smo borile svoje bitke u glavi. Same sa sobom. Uvijek sam se pitala kako to da smo tako slične a opet tako suprotne. Istih godina, ista vrsta porodica iz kojih smo potekli, ista ljubav prema planini, a onda sve tako različito – moj rani brak, tvoje ostajanje s majkom. Moja djeca, tvoj Bruno. Poslovi. Šta nas povezuje? Skakutanje po planinama? Nivoi energije? Ili samo to da punimo baterije na planini, na mjestu gdje crpimo energiju za život?

Zbog te čudne povezanosti Rumija mi je izgledala poznatija, kao dom, bliža i nekako dublje u koracima. Osjetila sam starog prijatelja u toj planini i razumjela promjenu od prošlog puta kad smo se vidjele. Rumija je izgledala kao djevojčica posle teškog perioda požara. Možda smo se i mi osjećali tako samim tim što smo bile tu.

Planine ispunjavaju moj život bojom. Ali prijatelji koje sam tamo srela su otkrili taj osjecaj hrabrosti u meni, hrabrosti da podijelim moje ludosti, nerazumnu potrebu da se penjem i trčim, da istražujem, da slušam svoje instikte, a i ja sam otkrila da i oni imaju iste bubice kao i ja. I ti, Bada, si ta osoba. Ta osoba koja razumije da ne treba da se provede ostatak života sjedeći na cilju koji se dostigao, nego da treba nastaviti dalje, da nađemo snage da iskopamo dodatnu energiju da nastavimo dalje.

Mi se držimo svakodnevnih navika jer one predstavljaju stabilnost za nas. Stabilnost nam je potrebna jer se generalno ne osjećamo bezbjednim. Ali se isto tako osjećamo zatočenim. Potrebna nam je posebna vrsta snage da se suočimo sa tom zamkom i da krenemo u potragu za slobodom. A planina je ono što nam daje osjećaj slobode. Hvala ti, Bada.

Natasa

Natasa

author

Nataša je opčinjena planinarenjem, iako je tek počela sa otkrivanjem sebe u planini i upoznavanjem svijeta planinarenja. Ovaj blog je mjesto gdje planira da piše o svojim mislima o planini i šetnji.

Ekonomista po profesiji, Nataša je marketing direktor kompanije Domain.ME, međunarodne tehničke kompanije koja upravlja internet domenom “.ME.” Provela je karijeru na raskrisnici avijacije, bankarstva, društvenih mreža, liderstva i tehnologije. Stalno pokušava da nađe način da bude na tri mjesta u isto vrijeme.

%d bloggers like this: